Lugeon test (engl. packer test) služi za određivanje vodopropusnosti stijena u podzemlju. Provodi se na način da se količina vode u određenim razmacima injektira (utiskuje) u pakerima izoliranom dijelu bušotine. Tlak pod kojim voda ulazi u podzemlje predodređen je i mijenja se kontrolirano i u pravilnim razmacima. Kada sustav dođe u kvazi stabilno stanje, počinje se pratiti tlak vode na izlazu.
Proces započinje s izoliranjem dionice prosječne duljine do 5 m, pomoću gumenih pakera od ostatka bušotine. Prilikom spuštanja, paker nije prijubljen uz zidove bušotine. Nakon inicijalnog pozicioniranja pakera, bušaći pribor se spušta u niže dijelove bušotine, te se na taj način paker širi i prijubljuje uz stijenke bušotine. Nakon pravilnog postavljanja pakera, voda se pušta pod tlakom kroz bušaće cijevi, tijelo pakera i perforiranu cijev, te se ona u ovisnosti o samoj hidrauličkoj vodljivosti tog dijela stijene u većoj ili manjoj mjeri u nju infiltrira.
Lugeonov test provodi se najčešće u pet koraka. U svakome koraku primjenjuje se konstantan tlak vode u trajanju od 10 minuta ili dok se ne postigne stacionarno tečenje. Tijekom izvođenja testa se svakih minutu očitavaju podaci o protoku i tlaku vode. Podaci o protoku mogu se bilježiti kao volumen ili fluks, ovisno o mjeraču protoka. U prvome koraku obično koristimo mali tlak vode, dok se u drugom koraku tlak povećava i podaci o protoku bilježe se idućih 10 minuta ili dok se ne uspostavi ravnoteža (dok tečenje ne prestane biti turbulentno). Korak se ponavlja dok se ne odredi maksimalan iznos tlaka. Nakon što je on određen, tlak se u jednakim intervalima smanjuje na početnu vrijednost. Pomoću dobivenih podataka konstruira se tlačna krivulja. Test se u pravilu sastoji od tri ili dva koraka. Na temelju dobivenih podataka i tlačne krivulje, proračunava se vodljivost stijene, odnosno njen koeficijent vodopropusnosti.